Ljepota našeg kvarta...
U bezgraničju svjetla i tmine... u nepostojanoj postojanosti iluzije... u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće... pretačem ih u urnu prohujalog vremena... kao tihi znamen na oltaru sjećanja... pod podnevnim suncem promatram osmijeh oblaka... igru pahuljastog tkiva sa raskošnim sjajem zlatne hostije... privid svetosti se slijeva u stvarnost... zaokružuje naše sada u ikonu ljepote... u mirisu procvjetalih ruža spomenak sna...u krošnji bijele breze vjetar uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova...
U klubu umjetnika obnavljamo sjećanja...
Na rondu zabluda, na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne baroknog pjesništva,
postaje jezikotvorac nutanje tišine.
Gavran nas prisjeća na Poa...
Jednom, dok sred noćne tmuše, u ponoć, slab, strte duše
Listah čudne stare knjige gdje se drevna znanja sliše —
Skoro usnuh, u tom trenu kucanje me neko prenu,
Kucanje što s vrata krenu, mojih vrata, od sveg' tiše...
započinješ pjesmu...
Prekidam te...
Nešto bezimeno je u meni raslo,
bila sam pustolov na vratima lucidnog sna,
stolovala na dverima paralelnih svjetova
nisam se usudila zakoračiti ni u jedan…
A onda su zamirisale lipe, Zagreb je slavio dolazak ljeta.
Sjećam se ateljea, slike clowna i tvog osmijeha.
U njemu se krila uspomena iz djetinjstva.
Stalno si nezavršena u mašti; bila si tako daleko pa nisam znao, a ipak te znam napamet
tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje.
Dok gledaš, kao da neki vjetar iz svemira,
ili možda njegova sjenka, potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cijele prizore,
tako da čak ni stranu prema kojoj leluja tvoj pogled ne mogu zamisliti.
Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim predjelima...
Bio si čovjek bez adrese, bliskost dolutala iz sjećanja,
u sjaju jutarnjeg sunca, u nijemosti noći, u ljepoti vremena.
Mladost utkana u sutone, u večeri bistrih voda i sna.
Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti,
javljao se u snu, bio si san.
Znao je clown stari, znao je da bina i život nisu iste stvari...
uspomene su ljepše bez Edgarove pesme... šapnuo si...
U predvečerju se zrcali ljepota našeg kvarta.
Sjedimo kraj fontane, romori poeiju kapi
zvuk zvona objavljuje porađanje noći
i bdijenje nebeskog pustolova.
Nad posteljom lazurni baldahin sna,
veza među svjetovima snovitosti
i budnosti.
Dijana Jelčić
|
