Bezglasje bolne istine...
pjesma iz zbirke Amuleti, izabrana u riznici Pasamakodi Indijanaca:
ZVJEZDE
Jer smo zvjezde. Jer pjevamo.
Jer pjevamo sa svjetlošću.
Jer smo ptice koje rađa plamen.
Jer preko cijelog neba širimo krila.
Naša svjetlost je naš glas.
Mi zasjecamo put duši
na njenom putu ka smrti.
Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spušta noć… na licu svemira sjaj zvijezda i osmijeh punog Mjeseca…
na baršunu neba dvije bijele golubice u igri s zlaćanom prašinom...
Na danšnji dan pred dvije godine si stajao pokraj mene uz odar moje majke... danas sahranjujemo tvoju sestru... u bezglasju bolne istine rapsodija bijelih ruža... noć se slijeva u svitanje… na padinama jutrenja poezija suza...
Ljubav je bezimena boja života... boja nemjerljiva dužinom svjetlosnih zraka... boja nepostojeća u duginom spektru... boja koja se rađa uvijek nova... u prizmi osjećanja ćutim prelamanje nutarnje svjetlosti...
osjećam je... vidim je... čujem bezglasje bolne istine...
Dijana Jelčić
|
