Oluja ponad Grada...
Orsat govori velike riječi: „Ukrcajmo se, ponesimo barjak Svetog Vlaha, pa odjedrimo…galebi i oblaci će nas pitat „Ko ste? Koga ištete? A jedra će odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid, da sakrije slobodu!“
Događale su se boje. Nebo je mijenjalo odore danu. Uznemirile se ptice. More je hukom dubina razbijalo tišinu. Promtrala sam raskoš dolazeće oluje, osjećala uhodavanje nemira u mirno podne.
Sunce nije odustajalo od ljepote, vodilo nas je kroz nadolazeću tminu, osvjetljavalo put, igralo se sa kapima kiše.
Događalo se čudesno pretapanje snova i stvarnosti. Lepršavi let međuprostorima neba i zemlje. Most ispred Grada je drhturio. Na pučini vidjesmo pijavicu. Pričinilo mi se kao da uranjamo u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta.
U uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru, ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomaka beskonačnosti, kao predstava iznjedrena iz Oluje.
Bili smo djelić Shakepeareovog sna. Dok je nad nama bjesnila oluja obavijale su nas niti snovitost.
Bio si Fernando. Bila sam Miranda. Osluhnuh glas vjetra, začuh tvoj glas u šapatu iz davnina,
Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…
I darovala nam je. Boginja svjetla je razmaknula oblake, nebo je zasjalo plavetnilom utihe mora.
Ostvarila je dimenziju zbilje, strunama svjetlosti i vjetrom vremena zaoblila prostor.
Žrtvom vatronoše, nebom rasula plam ukraden bogovima.
Porodila je sunce, oslijepila tminu, otvarila školjku.
U njenoj utrobi ljubav.... Nasmiješilo se nebo...
Slavilo je s nama vjenčanje Ivana i Nives.
Dijana Jelčić
|
