Izmišljaji...
Moja preobraženja
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.
A.B.Šimić
Andrea Mantegena je oslikao ples muza pred Apolonovim hramom... ples darovateljica nadahnuća...
Promatram sliku, a svijest zaustavljena u okovima bitnosti se pokušava izboriti za pravednost osjećajnosti... poziva misao u hazardersku igru sa osjećanjima... događa se rat svjetova... nečujni mislioc i uzdhtala misao na bojišnici protiv memorije srca... dva bitka u sukobu za moć... dijalog uma i srca...
Kada uspijemo premosti jaz među mislima i osjećanjima uranjamo u svijet zrcalnih neurona... tu nam se smiješi sve odživljeno, zapamćeno vrednovano... sretna sam što postoji ta galerija pamćenja i što svaki puta, potaknuta ljepotom tuđeg izričaja uranjam u koridore sjećanja...
Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
Zrcaljenje stvarnosti... iluzija našeg uma... carstvo cesarice literature... umijeće umijeća... vječno pitanje... je li ovaj svijet tek imaginacija naše svijesti...događa li se ljepota uistinu u oku promatrača?
U Dalievoj slici se ogleda upravo to... naša stvarnost u svemiru... trag našeg postojanja u vječnosti... otisci našeg trajanja tamo dok mi ovdje tragamo za istinom... poezijom se izriče ono neizgovorivo i nedokazivo...
Prisjetih se i Shakespearea... u njegovm "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi.. ubojsvo kralja kao izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.
Borgeso je u zbirci pripovjedaka ˝Izmišljaji˝, od krhke tvari tlapnje, književnog podatka i vrtoglave zbilje podigao verbalni spomenik, trajniji od mjedi.
Beskonačnost i vječnost se mogu doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj slike u slici, tragedije u tragediji, priče u priči pjesme u pjesmi... u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj...
Dozvolimo li si ulazak u svijet umjetnika u sva njegova lica...u boje u bojama... u tonove u tonovima... u dubine nepoznatog a bliskog ušli smo u labirint osobne spoznaje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
Jučer smo bili na terasi kafića Program... pored Bookse... razgovarali smo o izmišljajima umijeća umjetnosti...
Stih na današnji dan preminulog pjesnika Antuna, Branka Šimića to potvrdjuje... slikari, skulptori, pisci,
pjesnici su "čuđenje u svijetu"...
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu...
divno je što postoje i što nas oplemenjuju svojim djelima...
Dijana Jelčić
|
