Nebeski rapsod...
Misaonim ulaskom u svemir uma pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost.
Zatvoram oči i u zrcalnim neuronima vidim čovjeka u bijeloj odori sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Shvatih, ne čujem nego osjećam tonove.
Vjetar je moćnik visina. Šum vjetra u krošnji prastarog bora je šapat njegove krhkosti, gubi se u zagrljaju pjenušavog vala i hridi vremena. Ona inače nečujna glazba nebeskih sfera odzvanja kao preludij ka Bachovim sonatama.
Muzika iznjedrena iz neobuzdanog kaosa uranja u čujnost. To vjetar, taj nebeski rapsod, liječi nutarnju gluhoću.
Pitam se jesu li veliki skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde? Je li Mjesečeva sonata uistinu odjek titraja mjesečine?
Koji nebeski zvukovi se kriju u odi radosti?
Da, treba razumjeti govor neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova. Tada strune nebeske gitare stvaraju riffove koje sretan glazbenik ispisuje zemaljskim notama.
Sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.
Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti... šapnuo si
Iz šapata tvog, iz poezije suza,
izranja sjaj sunca i rosa na vlatima trave.
Osjećam dodiruju me zvuci poezije kiše,
ćutim tebe zanesenjaka u pjesmi oceana...
poezija je srce svakog umijeća... pitam se.. koji se istančani tonovi kriju u poeziji drevnih oceana.
Pitagora je to već onda osjećao...u jednom davnom tekstu stilizirah njegove misli...
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi, a nećemo znati da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja.... Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
A danas smo slušali glazbu nebeskog rapsoda u krošnji bijele breze... divan osjećaj...
Dijana Jelčić
|