Darovan san...
"I evo sad jedne pouke kojoj ćeš se smijati: da je ljubav od svega najvažnija! Prozrijeti svijet, protumačiti ga i prezreti - to je stvar velikih mislilaca. Ali meni je jedino stalo do toga da volim svijet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svijet, ni sebe, da na njega, na sebe i na sva bića mogu gledati sa ljubavlju i divljenjem i sa strahopoštovanjem."
H.Hesse - Sidarta
Čekala sam na obzoru žudnji… život se poigravao s nama…
bio si pustolov oceanom snova… bila sam tragačica za izvorištem ljepote…
sanjali smo susret u zavjetrini daljine… susreli smo se na žrtveniku trenutka…
Rekao si mi odvest ću te u dolinu smaragdne rijeke…
vidjeh viziju zelene pjesme… sjetih se Lorce… volim zeleno… šapnuh…
tamo se čuje tišina… nasmiješio si se…
kakav je zvuk tišine?... upitah znatiželjna…
tišina je zlatna rapsodija, nastaje zagrljajem sunca i vode...
nad rijekom romori siueta vremna
poželjeh osluhnuti tu ljepotu… bila je to iskra čuđenja i bljesak želje…
Stijenj snovitosti je planuo zbiljom… odveo si me u svoju mladost… doživjeh festival tišine…
vizija se pretočila u stvarnost… začudnost istine… muk je glasanje sreće…
prauzor balade duše… iskon melodije srca… samo je vjetar bio tiši…
tihovao je u krošnji maslinova drveta…
zagrlio si me, na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca,
u prozirnoj tišini bljesak postelje od maslinova drveta.
Darovao si mi san… smiješiš se… znam san se ne daruje… san se sanja… izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest… kao zrnca pješčanog sata… kao rijeka nevraćanka… kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba…
I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja…
tu je počelo vrijeme naših sanjarija…
a rijeka odnosi stručak tišine u ocean snova, nad deltom oblaci zrcale arhipelag istine... tu si mi darovao ljubičasti san...hvala ti… odustaješ od sučeljavanja… daruješ mi osmijeh i šapućeš...
odvest ću te u dolinu zelene rijeke... uskoro...
Dijana Jelčić
|
