Mi nekad i sad...
Ljubav se događala u rasponu između dva obzora… između svijesti i podsvjesti… prolazila je fazu zavođenja i fazu vezivanja… ostvarivala se plesom tetrijeba i porinućem u nezaustavljivo vrtloženje pripadanju… u tankoćutnost požude i vatru strasti…
Mozak je svjetlošću spoznaje gradio most između misli i osjetilnosti…
hipofiza je neumorno titrala i stvarala endofin… eliksir ugode… pretakala ga tijelom… ostvarivala osjećanje radosti, veselja i sreće…
epifiza je proizvodila melatonin i slijevala ga u iskustvo onostranskog jedinstva... u ljepotu vezanosti...
i to traje već tisućljećima… u začudnim odajama bliskog zavodništva, u nježnom razotkrivanju strasti… u kovitlanju tkiva sreće… u žudnjama drevnih snoviđenja…
Lutah tminom zaborava, ljubav je jecala za suncem, a misli dotaknute meduzinim dahom gradiše snovima tamnicu. Gledajući u nebo koje ništa ne obećaje oprostih srcu zabludu. Umirilo se kao vjetar pred oluju. Sluti navalu ljepote. Osjeća titraje neurona u misaonom režnju, vrtloženje misli, njihovo slijevanje u simpatikus. Ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti, neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma, neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca.
U okladi s tugom dotaknuh istinu, ljubav dolutalu sa početka priče o nama i svemiru. Drhturi tajnoviti kod prvog heliksa rasplinutog u prostornost vremena. Sreća klija iz sjemena dolutalog iz sedmodnevne iluzije o nastajanju svijeta.
Srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene. Ispisalo te kao rebus na zaslonu sanja, budilo nadahnuće kojim pisah pjesme strancu, nestvarnoj osjetilnosti, nepostojećem okusu vina s obronaka Arkadije.
Pisala sam pjesme. Bila sam izgubljeni sanjar u svijetu poezije. Jedna zvijezda padom dotaknu stručak tišine, na srebrnom sagu mjesečine prepoznah korake. Progovorio si jezikom cvijeća, titrajima vlati trave, sjajem Sunca i zagonetkama utkanim u povijest izričaja.
Osluhnuh tišinu poezije, doživjeh njenu uzvišenost, bezimenom osjećaju darovah ime i sakrih napisane pjesme u njedra uspomena. Dotaknuh nulu Fibonaccievog niza, uronih u zlatni trokut kozmičkog zakona, krenuh putevima postojanosti, oćutih ljepotu traganja za izričajem onoga neizrecivog u nama.
Još uvijek lutam beskrajnim širinama pjesništva.
Slobodna.
Dijana Jelčić
|
