Sjećajući se Bachelarda…
Gasile su se, gase se još uvjek životne svijeće dragih prijatelja,
znanaca i nepoznatih bića. U naoj odaji dogorijevaju zapaljene svijeće uz cvijeće
za oproštje s najdražima... Ponovo pročitah Bachelardovu knjigu... Plamen voštanice..
sjetih se davno napisanog...
U svijetu plahe svjetlosti,
u plamenu voštanice prividi postaju moć,
istina sagorijevanja sebe u sebi,
zrcali se lice vječnosti.
"Plamen sâm, ja sam sâm…“
zov dadaiste.
Je li to rezignacija, žalost, beznađe?
Ili poziv na razgovor, na pobjedu nad otuđenosti,
na oživljavanje Heraklitove misli ?
Sve je iznjedreno iz vatre, lux primus i dnevnik vatre,
a voštanica još uvijek uspravna, nepokolebljiva
u svom plamenu izgara i širi miris ljubavi, omamljuje me,
preobražava u sanjačicu zbilje.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća.
Prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama,
brezama zaokružujem trg cvijeća,
krošnje omeđuju djelić našeg neba,
tankoćutni videozapis se ogleda u svemiru i meni.
Ćutim skrovište bezuvjetne prisnosti,
u konturama lica vremena nazirem lomne vrijednosti,
clair- obskur, svijest i podsvijest
u žarištu postojanja, u plahoj svjetlosti voštanice.
Dijana Jelčić
|
