Svjetlost u tmini...
Predugo traje ovo vrijeme nedogadjanja, vrijeme bez pomaka, bez svjetlosti na kraju tunela. Začahurena u kukuljici čekanja pokušavam osmisliti dane. Lutam uspomenama, čitam davno napisano, prisjećam se...
Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene, plov bespućem insomije.
Noktima tugovanja klesah pjesme
u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj nutarnjeg sunca.
U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.
Bijah inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje, a onda oćutih moć nutarnje svjetlosti...
napisah pjesmu lux in tenebris…
Uzburkalo se vrijeme,
sunčana oluja najavljuje zlaćanu kišu,
slijevanje epoha u mladi dan.
Budim se,
čujem riječi izgovorene na početku priče,
sunčana zraka uranja u prostor,
zaobljuje ga u sklad vremena,
u dimenziju trajanja.
Ne, ovo nije san, nisu ni sjećanja,
kotrlja se iskričava zbilja,
plamti vrijeme,
sunce u tvojim očima.
Oči vide ono što im svjetlost razotkriva,
a ona očima ostaje nevidljiva,
skriva tajnu svog izvora.
Opčinjena ljepotom pogleda
imah osjećaj odključavanja
vrata svjetlosti.
Nad pejsažam zbilje tajanstveni muk vremena, šutnjom pokušah razotkriti tajnu izvora...
Nad bezdanom tmine lux in tenebris,
boja tišine, govor svjetlosti,
svjedočanstvo prve
i posljednje
istine.
Darovao si mi buket bijelih ruža,
osjetih bujanje prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i boje tišine.
Dijana Jelčić...
|
