U zvuku valova utjeha mora...
Izlijeva se uzročnost vremena,
slijed događanja, zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima.
U traganju za istinom početka.koračah oštricom zaborava,
između jučer i sutra, između nedosanjanih snova i praznine.
Još samo jedan korak do vječnosti.
Otrovana dahom samoće razgovarah sa neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
pozvao me u igru sjećanjima.
Dan je zalazio za planinu, srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama nasmiješenog neba.
Vidjeh iluziju sebe na vratima srca, Iluziju njega na vratima uma...
dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću...
jedno pod svjetlom omamljujuće čežnje.
drugo pod ledom zatomljene žudnje.
Bruje strune misaone gitare,
glazba pristiže iz prohujalih ljeta, iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.
U brazdi sjećanja davni nemiri.
Zastadoh na hridi sudbine, veliko more zahukta sjećanjima,
a sunce prosu svoje dlanove i pomilova umorno srce.
U zvuku vjetra utjeha neba, u zvuku valova utjeha mora,
na žalu zagrljaj pijeska i pjene.
U bljesku jutrenja poljubac i šapat.
Neka zora porodi ljubav, neka joj sunce pozlati kosu,
a san postane java.
Dođi u san, budi sjaj sunca, zvuk vala i utjeha mora.
Dođi u san i budi zvuk vjetra i utjeha neba.
Daruj mi je školjku, zvuk snovitih daljina...
Dijana Jelčić
|
