Ures vječnosti...
Otvorili smo okna sreće, dotaknuli vrh svijeta, zaustavili umiranje zvijezda, pokrenuli vrtloženje žudnji, ubrzali okretaje sunca i razgranali staze mjesečeva sjaja, izgradili zrcala između paralenih svemira, bezgraničje između umiranja i rađanja. Iza nas je ostalo vrijeme sliveno u vitražima uspomena, u zbilji bijelu svjetlost kroz kristale svjesti prelamamo u Tiffanijevu viziju, u univerzum boja i kroz okna sreće svijet promatramo u odori ljepote.
Osjećam li ja tvoje ili svoje usne u poljupcu?
Ćutim li tvoje dlanove ili tek uzbuđenost srca, titraje tkanja vječnosti u kojoj sam te srela i zavoljala?
Volim li sebe ili tebe, volim li tebe u tebi, voliš li ti mene u meni?
Jesmo li se sretali na pašnjacima nebeske prerije, na Elizejskom poljianama bezvremena, na vodopadima vječnosti, u fontanama svjetlosti?
Zašto mi glavom prolaze ludorije utkane u misaone slike?
Susretali smo se da bi ljubav održala obećanje darovano nam na početku priče. Bili smo sudionici vjenčanja Sola i Lune, gosti na gozbi bogova, uglednici na obznani vremena, graditelji na proglašenju prostora, titrajuće strune u nastajanju četvrte dimenzije postojanja.
Utjelovili smo davne utopije. U gradu sanjajući knjiga čujem misli, smijeh, pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčela nad limunovim cvijetom. Grad sanjajućih knjiga se širi preko sedam zlatnih brežuljaka. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže, u ekliptiku sunca. Opojan miris limunova se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija. Sjaji Campanellin civitas solis na obroncima snova, a ljubav kao vrhovna svećenica ispisuje rune sudbine kao ures vječnosti.
Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče.
Čitam knjigu Briana Greenea... Skrivena stvarnost... pričinja mi se u titrajima superstruna čujem zvuke nebeskih sfera, slušam Pitagorin glas i vjerujem u povratak na ona mjesta na kojima smo bili. Vjerujem u de javu, prepoznajem nas u slikama oslikanim na zidovima pečina, naslućujem nas u ikonama na zidovima svetišta, vidim nas u ljubičastom snu Platonove Atlantide.
Svetost ljudskosti nije umirala smrću konaćnosti, ona je utkana u metafiziku vječnosti.
Čujem molitvu na žrtveniku trenutka, poslanje Bogočovjeka nas poziva u korizmu, na Golgotu da tamo osjetimo snagu oprosta i ushićenje ljubavi.
Sanjam vrijeme prvih susreta i krhotine čaša iz kojih nezasitni i žedni ispijasmo ljubav. I nije nam bilo dosta, bili smo pohlepni u svojoj gladi za ljepotom. U zaostalim kapima crnog vina su ostala sjećanja na hladnoću koju smo ubijali poljupcima, na promrzle dlanove sa kojih smo otkidali komadiće sudbine i slagali kolaž uresa vječnosti...
Isplatilo se.
Dijana Jelčić
|
