Tražeći izvorište sreće i ljubavi u sebi...
Mješaju se legende i mitovi, mješaju se knjige i poezija.
Kaos u spoznaji?
Tog kaosa se ne treba bojati, takav kaos je kreativan, poziva na čuđenje i znatiželju. Sjećam se vremena djetinje znatiželje, vremena u kojem sam na drvenom konju odlazila na putovanje svijetovima bez tuge, nesreće i strahova. Sretna dnevna putovanja su završavala vraćanjem u akorde mjesečevih mijena, u zrcaljenje zvjezdane prašine u oceanu snova nad kojim su zadnje zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonule mirne u sigurnost postojanja.
Sjećam se mladosti, onog začudnog vremena kada smo se sunovratili u ideale o umijeću življenja. Pitali smo se... Podliježe li nešto u životu slučajnosti?
Postoji li slučaj koji mijenja srž sudbine utkane u dupli helix našega rođenja?
Neki tvrde da ništa, baš ništa na ovome svijetu ne podliježe slučajnosti. Promatram krhotine jutros razbijene šalice za kavu. Godinama sam uživala u mirisu prve kave koji se širio iz porculanskog sjaja prohujalog vremena. Pospremam sadržaje davno zatvorenih ladica. Tu i tamo naletim na gorku pilulu davnog prijekora, na sliku tugaljivih sukoba, na prah nekog drevnog neuspjeha pometenog pod tepih vremena.
I tako, dok premećem sadržaje svojih mislenih ladica, praznim ih i punim nečim novim, pred nutarnjim očima zaiskri slika davno pročitane knjige. Dobar dan tugo...
Danas, udaljena od razdoblja raskošnog cvjetanja mladoludosti, mogu razumjeti Raymonda, životu predanog čovjeka koji slobodu shvaća kao bezograničje i ljubi kad voli a ne kad mu drugi kažu kako je vrijeme za to. Mogu osjetiti i srž bića mondene Anne, pomalo istrošene trajanjem u nepostojanju u kojem je njezina mirnoća uznemiravala protivnice, a nije znala kako u sebi oćutiti izvorište sreće.
Tek danas mogu shvatiti osvetnički pohod razmažene mladoljetnice Cecile, mogu razumjeti njene djetinje godine provedene pod staklenim zvonom samostana koje uzrokuju silno komešanje nutrine i ljupku hladnoću vanjštine kad se nepoželjna protivnica usudi taknuti u osnovne postavke njezina života, u oca, u lakoću postojanja i životni nemar. Mogu se poistovjetiti s njezinom šekspirijanski dotjeranom spletkom pri kojoj ona, mlada, neiskusna i posve nelicemjerno naivna u svojoj zločestoći, ne zna da u bitci za željeni komadićak sreće gotovo uvijek u paketu dobijemo i ponešto neželjeno. Cecile gubi punoću i sjaj prve ljubavi. Posve nehotično, zbog neznanja kako zahuktalu igru ne može zaustavit dobiva životni privjesak koji će tek njezina smrt jednoga dana skinuti s njezine životne kolajne krivnju zbog tuđe smrti.
Napravimo li bilancu prohujalog vremena, gledajući vlastitu ocvalost u ogledalu trebali bi se zapitati o svojim krivnjama učinjenim za života, u vremenu u kojem je ljubav bila maglovit pojam prepun tjelesnosti i igra čije je trajanje izgledalo posve benigno i nezaustavljivo moćno.
Zar je važno biti pobjednikom? Ni Cecile to nije bila.
Čitajući tu antiljubavnu pisaniju osjećamo i sebe gubitnika u pohodu za srećom u nedohvatnim daljinama univerzuma.
Da ne bi svoje lutanje prohujalim vremenom završili riječima "Dobar dan, tugo", ne optužujmo druge, ne okrivljujmo one koji se ne mogu i ne moraju braniti, živimo ovaj život tražeći izvorište sreće i ljubavi u sebi.
Dijana Jelčić
|
