S osmijehom u tužnom oku...
Dotićem život, uranjam u njegovu srž... ne vjeruješ mi...
Život je entitet satkan od nedodirljivih struna. Bljesak misaonh slika u dubini svijesti...
Pristajem na tvoju sumnjičavost iz koje izranja traganje za istinom...
smiješim se tvojoj ozbiljnosti... osjećam njenu nepostojanost u suznom oku na licu nasmiješenog clowna...
da je znao, da je znao clown stari da na svijetu osim scene, postoje i druge stvari. Ne bi nikad, ne bi nikad
doskakutao u arenu, ne bi nikad tako tužan izigravao sjene sjenu. .. da je znao da za komadićke sreće nitko, nitko baš ne mari… da je znao ne bi nikad poklanjao svu ljepotu i drukčije bi tekle stvari u njegovom tužnome životu...
Drama je izmišljena konotacija postojanja, ne postojeća zabluda u Aristotelovoj poetici… kasnije smišljen pucanj spoznaje koji ubija veselost i radost, prasak podsvjesti koji ispisuje sinopsis u kojem postajemo zatočenici podsvijesti i tragači za izgubljenim osmijehom sa lica tvoga clowna…
Poezija i druženje s pjesnicima nas je spašavalo od zlokobnog pucnja koji ubija radost...
To nam sada nedostaje... virtualni susreti tek smanjuju udaljenosti, ali ne mogu zamijeniti bliskost...
Dogodilo se davno, ali meni je ta večer ostala draga uspomena...
Na zagrebačkom Dolcu u Potepuhu zagrmio je glas glumca, pjesnika i prijatelja Enesa Kiševića. Pričao nam je o svom rodnom Ključu, o rijeci Sani, o roditeljima i braći. Bio je negromant, zazivao je duhove prošlosti, prizivao duhove naše mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo.
Uživali smo, čitao nam je svoju poeziju punu suza, planina, rijeka, mora i ljubavi. Čitao nam je poeziju Česlava Miloša, Tina Ujevića, Paula Celana… redali su se stihovi… glumac u pjesniku je čarobirao na sceni, bila je to alkemija spajanja sa dušom pjesama... Enes je pred nama oživljavao poete darivao im dušu i tijelo.
A onda je iznenada, pogleda uperenog u mene, pročitao moju pjesmu...
Nestvarno stvarni…
Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?
Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
Zanijemila sam od sreće… a ti si rastežući se rekao… svaka ti čast, ugura Enes tebe među pjesnike…
Poslije takvih prisjećanja dogodi se novo svitanje ljepote na obzoru svjesti. Zaiskre konture nečeg nedosanjanog, dobrota ljudskih nutrina kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Širi se uzvišena milina, spas od potonuća u bezglasju vremena koji nije život…
Osjetih povratak u zbilju iza koje se nazire san i osmijeh u tvom oku.
Dijana Jelčić
|
