Moć nadanja...
Subotnja večer. Teške od zvijezda vise ruke neba nad našim prozorom. U kutu sobe gori svijeća. Ljubičasti sjaj se širi odajom. Ne palim svjetlo. Promatram dlanove vremena. Ostavljaju otiske prolaznosti na staklu, privid svih naših došašća. Zidna ura razbija tišinu. Klatno titra trenutke. Kovitla ih u zaborav. Slušam muk dolazeće noći. Velika srebrena kugla izranja u panoramu lazura. Slijedim ritam planeta i pričinja mi se, približavam se sijaču zvijezda. Poziva me u igru zlaćanim prahom.
Je li to tkivo od kojeg sam sazdana?
Možda sam nekada davno bila zrno srca univerzuma?
Divna pomisao. Maštarija se slijeva u iluziju prapočetka. Ćutim mekoću tmine. Ovija se oko mene kao kukuljica oko svilenca. Postaje odora u kojoj tijelo nestaje, postaje svjetlost. Doživljavam istinski zagrljaj svjetla i tmine, rađam se kao ametist, kristal otrgnut iz vječnosti.
Ti ulažiš u sobu. Pališ svjetlo. Čarolija nestaje. Promatraš me začuđeno.
Netko mi je danas pričao o orgonu, progovorio si prvi.
Ja sam ga osjećala u sebi i oko sebe. Bila sam daleko, doživjela sam dodir duše i materije, uskovitlala sjećanja, ziskrile uspomene na početak priče...
Ispričaj mi početak...
Krenuo je ispunjen strahom i željom.
Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.
A želja? Čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Uvukla se u onaj dio mozga u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.
Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.
A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.
Ins medias res može uništiti tek naslućenu iluziju ili roditi ljubav. Stigao je. Pružila je ruke kao da sanja. Zatvorila uzbuđenje u zagrljaj novog vremena, njihovog vremena, mnogo stvarnijeg od stvarnog.
Zavolio je tu vreću kostiju.
Na prastarom svjećnjaku dogorijeva ljubičasta svijeća. Iz njenog sjaja izranja jutro prvog adventa, vrijeme mira i išekivanja rođenja ljubavi.
Nad gradom se nadvilo sivilo, materrijalizirani strah zgusnut u razdaljine i nedogađanja. Sa tornja Petrove crkve odzvanja poziv na zornicu. zrak titra obećanjem... osjećam moć nadanja.
Dijana Jelčić
|
