Zaustavih nasilje nad sobom od sebe u sebi...
Dugo sam bila zakrabuljena siluetom nekog bezimenog osjećaja i sudjelovala u maskeradi nepostojanja. Razgovarala sam sa imaginarnim sugovornikom ne spoznavajući da govorim jednom velikom nikome u sebi. Služila sam se retoričkim trikovima objašnjavajući sebi samoj besmisao mediokritetstva u kojem sam kopnila. Gutala sam egzistencijalističku literaturu i samo prividno tražila smisao u besmislu svakodnevice. Osjećanje osjećaja ljubav je sve više i više postajalo nepoznanica koja je potvrđivala istinitost neizračnjivosti događanja u mikorkozmu. Osjećala sam se kao Schrödingerova mačka zatvorena u metalnoj kutiji i bojala se svakog slučajnog prolaznika koji bi mogao kutiju otvoriti.
Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija jednog rastanka" Simone de Beauvoire. U tu knjigu je zgusnula deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove ragovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo. Ponesena jačinom autoričinog izričaja otvorih zakračunate dveri svijesti.
Koji je dan danas? upitah.
Dan za ljubav, šapnuo si.
Ovo je tren buđenja, odgovorih još uvijek dvosmisleno.
Uroni u smisao i osjeti istinitost praesencije...
Bio je sunčan dan, udahnuh kaplje života, oćutih početak bez kraja i kraj bez početka lutanja prividima. Besmisleno traganje za ljepotom dobi obličje zagrljaja sa njom. Vidjeh život u svoj njegovoj jednostavnoj kompliciranosti. Nestala je koprena strahovanja i sumnji.
Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, rekoh.
Izroni u stvarnost i ponesi smisao sa sobom, pozvao si me u istinsko bivstvovanje, u život utkan u poeziju vremena,
u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja, trojstvo besmrtne ljepote.
Utihnuo je jauk, vapaj, lelek sebra nepostojanju, utihnula je svakidašnja jadikovka nečemu čega nije ni bilo, oslobodih se sužanjstva, kmetovanja nečem nepoznatom, nedohvatnom, nestvarnom.
Ponekad je teško izabrati pravi tren u kojem taj suptilni korak u tankoćutnost svjesnosti postaje djelotvoran. Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.
U dijalogu s tobom osjetih oštricu noža na kojoj sam dugo balansirala nad provalijom vremena, gubila se u mračnim koridorima sumnje, zaustavljala misli na beznačajnostima, postajala sužanj tugovanja. Oprostih se od nutarnje palanke, od osrednjosti i vječnog traženja krivca i krivnje izvan sebe.
U dolini tvoga sunca osjetih snagu svjetlosti i postadog robinja te ljepote.
Dijana Jelčić
|
