Vrijeme samoće...
Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. Kao stanovnik Makonda, grada izvan vremena, grada pod nezaustavljivom poezijom kiša. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja i sve više uranjala u mirisni i crvljivi plod ljubavi.
Pisah pjesme. Ne znadoh ih kolorirat, oplemeniti mirišljavom koprenom vječnosti. Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći. Pjesme nisu zrcalile ljepotu purpurnih sutona ni zornice modrih svitanja. Mjesec se igrao osjećanjima, bez plime i oseke uzbuđenja ih pretakao u ocean snova.
Samovala sam ne ćuteći nježnost carstva koje me grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama zaborava. Istinu osjećah tek na trgovima cvijeća i ptica. Tu sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.
A onda osjetih samoću kao milovanje. Uronih u odaju tišine, u igru kradljivosti i samotnosti duše. Titrala je u bezdanu neznanja, u samosažaljivim jecajima praznine. Sjenka samotnosti je na vjertometrini sudbine molila oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi.
Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi.
Bila je to rapsodija boja... mojih... dogodili su se purpurni sutoni i modra svitanja,
dogodili smo se mi...
Danas samujemo u dvoje... u dvoje se lakše sanja...
Dijana Jelčić
|
