Pjesma...
Ljubav,
vjekuje u duši svemira,
romorom tišine
budi ritam vremena,
srce ga osjeća,
pamti, slijedi.
Nezaborav ljepote,
pod svodom godina
ljubav i život.
Dijana Jelčić
Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.
Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.
Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.
Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.
Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.
Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.
Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.
Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.
Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni... Kultura snova, Zagreb, 2014...
|
