Nemjerljivo...
Zvonik Petrove crkve odzvanja večernicu. Dan tišine i prisilnog nedogađanja se kotrlja kraju. Jutros zapaljene svijeće dogorjevaju. Ugasili smo TV, ali gas modratora titra u zraku. Pandemija ždere nemilosrdno.
U tvom pogledu naslućujem nadolazeći uragan, kovitlac strasti koja ruši neizvjesnost, geometriju nemoći, arhitekturu apsurda. Šutimo, gledamo u daljinu, vidimo ono izvan pogleda, tek odsanjano dolazeće.
U tvojim očima iskra još neviđenog krajolika, pejsaž neoslikan na zemljovidu, panorama zaobljenog prostora, dimenzija boljeg vremena.
Živimo neopisivost postojanja, neizgovorivost događanja. Šutnja neumanjuje ljepotu doživljaja. Srce mijenja ritam, zaboravlja pokoji odkucaj. Pričinja mi se i zemlja se brže okreće, ubrzava tijek trajanja, mijenja oblik bivstvovanja.
Jutros buđenjem osjetih, san nije zastoj u životu, nego jedan od njegovih čudesnijih oblika. Nije to pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego istina promatrana kroz prizmu iluzija... narušavam tišinu
San nije zastoj u životu, nije debeli pokrivač noćne tame, on je lepršavi veo isprepleten od jutarnjih mirisa... nedovezuješ se.
Iako neznam što je tvar od koje su satkani snovi, osjećam kako postajem san, moj san i ćutim, kako manje sanjam dok spavam nego kada sam budna...
Tu si, nestvarno stvarna, iza koprene trenutka vidim tvoje obrise… .
Ti si misao, metafora bliskosti u metafizičkom bestijariju uzburkanog uma…
Prepoznajem te po uzbuđenju…
Osjećam kako strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti...
Oslobađam se dvojnosti, san i zbilja se organski spajaju...
Osjećajnost se sama sobom ispisuje na koordinatama srca...
Tu si, živiš u poeziji suza…
Trajemo između uzdaha i izdaha, između odkucaja srca…
Bliskost se ne mjeri riječima…
Nemjerljiva je…
Dijana Jelčić
|
