Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak
To pitanje i odgovor su mnogo godina kasnije bili naš znak prepoznavanja. Naše naglo ljeto, Dubrovnik. On je na skalinama kazivao, a trubadur s gitarom i psom pjevao poeziju suza...
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nećim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode
Zdenko Jelčić
Stihovi ove davne pjesme su zaokružili moje pitanje i njegov odgovor... u romor kapi krvi, u ritam srca i poeziju vremena.
Na pučini sjaj mjesečine, u nama mijene osjećanja. Osjetih plimu nečeg novog, nečeg bezimenog kako nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove, uranja u zbilju.
Odledio je moje srce zaleđeno sumnjama, skidao inje s duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio je i ostao bog sunca koji stoluje u mom univerzumu. Branio me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima.
U dolini zelene rijeke osluškivah romor kapi, u močvari njihovu tišinu. Pijući vodu sa izvora osjetih promjenu ritma srca... kapi krvi zatitraše drugačije... titrajima oćutih poeziju srca.
