U ritmu odkucaja srca...
Ispred našeg prozora, u krošnjama breza titraju tonovi jesenje sonate...
beskrajna tišina doživljaja nutrine… slika iznjedrena iz neiscrpnog izvorišta ljepote…
odmak od stvarnosti?...
Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.
oblaci kriju mjesečev dolazak,
spokoj beskraja se šulja
opustjelim gradom.
U obećanju vremena titra uspomena, naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja me gledaju odživljeni nemiri.
Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi,
plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi.
Osluškujem strune misaone gitare,
glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti.
Krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.
Na uglu naše ulice stoji velika kuća, kroz zavjesu kiše blješte okna.
U poeziji kiše romor nevidljivih snova,
kuća, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučerašnjica u trenutku,
u tajni plamićaka.
Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi se skriva u njenim odajama?
Odgovori se kriju u igri misli i osjećanja,
u apoteozi odigranog sinopsisa ljubavi,
u uzdizanju čovjeka na Olimp zbilje,
u titraju vječne božanske iskre,
u moći tvog, mog, vašeg
ritma odkucaja srca.
Dijana Jelčić
|
