Veliko kristalno ogledalo...
Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…
U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
susretoh nelineranosti vremena, u razigranim fraktalima umreženost struna,
u geometriji svemira pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve.
Osjećam višestrukost postojanja, umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti. U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.
Uranjam u strukturu kaosa.
Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora, usnuli anđeo čuvar i ljestve prema vječnosti.
U vrtlogu nastajanja čovjeka, vidjeh knjižara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevni spisi nestaju.
Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu,
u podnožju neba buknu plamen, probudi uzbuđenja,
onu tihu vatru u uglovima sjećanja
zauvijek pohranjenu.
predvečerje u listopadu… sjedili smo u kafiću pod brezama... igrali smo se s oblacima… razgovarali s njima... razumjevali njihov govor... vjetar nam je donosio miris nečeg razuzdanog… nečeg mahnitog… nečeg samo našeg… obuzeo nas čar vremena… magija promjenjivosti… ljubav kao premosnica između raja i pakla… između zbilje i sna…
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.
Dijana Jelčić
|
