Kladionica ljubavi...
Sigurno se i vama ponekad pričinilo, davno rođena ljubav je "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i umire na groblju bezimenih osjećaja.
Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala bez odgovora.
Otišla sam gušena prostorom i navikama, otišla s buketom crvenih ruža u naručju punom želja.
Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu nedosanjane ljubavi, zaustavih se između lucidnih snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti.
Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe.
Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja. Pisala sam tugaljive pjsme, pitala se odkuda dolazi ljepota, tragala za njeni izvorom izvan sebe.
I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, osjetih nove titraje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, na roulettu sudbine uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak sreće. Kocka se zaustavila na polju... ljepota dolazi iz nutrine. Srce je promijenilo ritam.
Osjetih ljubav je energija, ne gubi se, samo mijenja oblike.
Svatko je nalik na svoju ljubav
ako ptica voli, ljubav ima krila,
ako mačka voli ljubav ima kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida...
Pobijedila sam nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje. Zavoljeh zalaske sunca i poeziju mora, dan u kojem se budim i maglovita jesenja jutra, miris ruža i jasmina, okus oskoruša, vjetar u krošnjama tužnih vrba, zvuk metalne rijeke, tišinu usnulog grada, romor svitanja, smijeh djece i osmijehe prijatelja ...
Na Dürrerovoj slici Melankonija je Psiha oslikana kao djevojčica s leptirovim krilima… vizija duše… Eros oslikan s krilima, lukom i strijelom je njen smisao… njena sudbina… njihovo zajedništvo je privid naše dvojnosti… sklada tijela i duše… zemaljske i nebeske… ovo i onostrane… a ljubav premosnica među svjetovima… uvijek nastajuća snaga… uvijek kovitlajući nevidljiv, ali osjetljiv elan vital… besmrtnost ubrizgana u gustoću smrtnosti… nenestajuća sila vječnosti…
U sivilu neba se njiše sramežljivo Sunce… u zraku titra melodija stare pjesme... da nije ljubavi ne bi svita bilo… osjećam omamaljujuću moć negubeće energije…
Opet vam pisah o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ime za taj osjećaj.
Kako vi zovete taj osjećaj?
Dijana Jelčić
|
