Blog naš svagdašnji...
Svanulo je nedjeljno jutro. Uživam u tišini i mirisu prve kave. Otvaram komp, potražih blogostranicu... pročitah nove objave...
Kao u orahovoj ljusci zgusnuta moć paralelnih svijetova i sklad krugova snova. Svakdnevno blogoverzumom titra balada dana.... čuje se glasanje svanuća, zenita, sutona i noći. Blogeri, kao rapsodi na trgovima cvijeća, ptica i knjiga, svojim nadahnućem, konstruktivnim i poetskim dijalozima šire verzum... oplemenjuju ga...
U labirintu riječi, fotografija, zbilje i snova, rasapa svjetlosti, ishodištu cjelovitosti
nižu se stihovi, eseji, putopisi, smijeh i suze, oplemenjuju ispovjesti smjehotvoraca,
moćnih mislioca i sretnih ljubavnika.
Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka, u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma,
Tu smo na obzoru pamćenja, mi djelići izmaštanog scenarija,
mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka, kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica, somelijeri božanskog pića.
Tu smo u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi blogonauti.
U kolopletu objava razotkrivamo ranjivost. U komentarima izranjaju riječi utjehe i razumjevanja. Kao što bijele golubice u svitanjima zoblju zvijezde, tako riječi blogoprijatelja zoblju strahove i tuge.
Na koordinatama blogoverzuma se događa radost susreta.
Dijana Jelčić...
|