Ako sutra nikad ne dođe...
Pričinja mi se, ušla sam u Sokratovo vrijeme. Lutao je gradom, zaustavljao se na trgovima i tvrdio da ništa ne zna. Otvorio je dveri logike, izgradio most između trenutka i vječnosti... izgovorio apologiju vremenu. Močnici ga nisu razumjeli, . ali njegova mudrosti je preživjela njegovu smrt.
Od kakvih struna su iskukičani snovi?
Čija ruka ih pretače u zbilju?
Postoji li granica između privida i jave?
U kojem djeliću mozga se nutarnja svjetlost prelama u rapsodiju boja?
Tko u nama sklada sonatu od sanja, tko nas odnosi u bezgranićje vječno žuđene ljepote?
Vrijedi li umrijeti Sokratovom smrti da bi doživjeli inicijaciju u lakoću postojanja?
Dogodilo se 16 lipnja. 2014 u Puli... sjedili smo na terasi Jamesa Joycea... i prisjećali njegova Uliksa...
Radnja se odvija 16. Lipnja 1904. Godine. Joyce je tog datuma upoznao životnu ljubav Noru.
Osjetih jedninu, ženskost u Joyce- ovoj muškosti, oćutih kako yin oplemenjuje yang, vidjeh Leopolda Blooma i njegove metamorfoze pri lutanju Mobbot Street- om. Uliks je, kao Sokratova apologija, obrana beskraja i beskonačnosti...porijeklo života... granica iza koje počinje neki novi svijet ili ne dolazi ništa
U tišini iza vremena vidjeh, nutarnjim suncem obasjano, Klimtovo drvo spoznaje. Bacalo je sijenke na sve strane svijeta, puteve ka Alefu, ka trenutku u kojem se sjedinjuju prošlost i nepostojeće sada, trenutku u kojem se budućnost sanja.
U svilotisku svitanja mi nebo daruje ljepotu. U njenom kovitlanju titraje melodije “if Tomorrow Newer Comes“.
Zaustavljam protok vremena, osjećam vrtloženje beskonačnosti, istinu trenutka snene budnosti i svjesnog postojanja u zbilji.
Dijana Jelčić
|
