Samokritika...
Pišem, piskaram od kada znam za sebe... u rasponu od 1986 do 2014 sam ukorićila sam tri zbirke pjesama... osamnaest crvenih ruža... odakle dolazi ljepota i nestvarno stvarni... jednu pjesama u prozi... mostovi pod kojima se budim... a u međuvremenu napisah i knjigu... umijeće svakodnevnog pokreta...
Danas, šest godina poslije zadnjeg izdavanja sebe same čujem samokritiku uma... nepotrebno nagomilavanje... ples bjeline ispunja prazninu... događa se prelamenje svjetlosti... rađa rapsodija boja nepostojećih u duginom spektru... iz ambisa tmine izranjaju riječi... slijevaju se u miris, zvuk, okus, dodir... bez pomaka, bez prizivanja života, bez ukazanja slobode...
Koliko je vještina pisanja u tome da se život prizove, toliko je vještina čitanja da se prepozna i sačuva.
Tonko Maroević
Osjećam se kao Kafkin K. u traganju za zamkom...
Čitam, pamtim, mislim, razmišljam, osjećam nesuvislost htijenja… neumoljivost želje… ćutim neumilnost istine…
didaktika pjesništva je težak put, uspinjanje okrutnim izljevima osjećanja… nemilosrdnim titrajima neostvarenih snova…
pobjeda je zaobilaženje ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje nagomilavanja istosti… .
Možda je istinski put izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti… sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima… sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti… lutanje putevima učinjenih grijeha... odmorima u oazama nadanja... svesna da niotkuda ne postoji dosežem ono značajno kamo želim dospjeti… u dvorac poetskih sanjarija…
Možda… ne znam… poezija je vječno uspinjanje... vječno traganje...
Misao nažalost prerano preminulog Tonka Marojevića je izazov daljnjem traganju...
Najviše cijenim, najviše se prepoznajem u poeziji koja je iskorak, koja nosi sa sobom stanoviti prodor, pa i stanovitu uvećanu slobodu.
U katedrali sjećanja titra ispovjest duševnih tuga, na oknima pamćenja se svjetlost prelama
u imaginaciju istine, u presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni, sklad zbilje i iluzije.
Svjetlost uranja u podsvijest uma, transcendentno postaje iskustvo,
govori iskonskim jezikom, umnaža praznakovlje ljepote...
još uvijek nisam pronašla riječi kojima bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma… još uvijek se samo igram riječima sanjajući trenutak poetskog buđenja na granici sna i zbilje...
Čekam... nadam se, dogodit će se ...
Možda...
Dijana Jelčić
|
