Vrijeme postojanja...
Samo spavanje je besmisleno… kratka smrt, gubitak vremena…ne volim praznine u postojanju…
volim događanje u snu... i onda kada znam da sanjam... lucidni snovi me odnose u vrijeme
prije moga vremena...
Titani su nažalost izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…
a poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu…
a moćnici još uvijek vladaju…
kao Finnegans bdijem u snu… riješavam gordijski čvor Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi u svjetlosti…
Prepustih se vrtlogu nepoznatog, osjetih kovitlanje nečeg bezimenog,
na zaslonu svijesti neriješena enigma, beznačajni rebus, mislila sam…
Um stražar na bedemu svijesti, misao štit na granici podsvjesti…
Na obali zelene rijeke osjetih moć bijele svjetlosti. Krijući tajnu svog postanka
razotkriva tajne prostora, strijelom vremena probija kukuljicu samoobrane,
dokazuje u besmislu se krije srž smisla…
Ljepota je tu, u nama i oko nas...
Vidjeh širinu horizonta, zagrljaj lazura noći i modrine svitanja, bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti mnoštvo mogućnosi, kvantni skok, odmak vremena i vrtlog zanosa.
U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja osjetih titraje čestica i valove nadolazeće ljepote…
moć nad prohujalom nemoći…
Dodirujem jezgru egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, u vrijeme postojanja u snu...
Dijana Jelčić
|
