U iščekivanju...
Dogodila se pandemija, dogodio se potres, dagađaju se zastrašujuće vijesti. Brojanje oboljeli i umrlih... traganje za krivcima... kao u teatru apsurda vrijeme se zgusnulo u čekanje na Godota...
Sjedim za radnim stolom, u kutku sanjive stvarnosti… u okružju neizmjerljive prisnosti sa životom… udišem miris uspomene na djetinjstvo i promatram lampu koja od pamtivjeka krasi ovaj djelić prošlosti… još svjetli… kolovoz se kotrlja svome kraju… uranjamo vrijeme između ljetnih vručina i dolazeće jesenje ravnodnevice… ekvinocija koji najavljuje smiraj prirode… i bujanje tihe sjete u osjećanjima…
U kolažu sjećanja oslikana bol jednog davnog rastanka… a onda naučih… potisnute emocije su otrov za srce… tek kada prolutamo tajnovitim putevima svijesti, kada uronimo u podsvijest i mislima dotaknemo prividni zaborav… tada on oživi kao kapi rijeke zaborava i slijeva se u grafit na zidu uspomena… postaje ikona prohujalog vremena… slika prelivena patinom prohujalog vremena dobija svoje mjesto u muzeju uspomena…
Poslije vremena u kojem se nije događalo ništa, na margini zrelosti, počela je priča o tebi i meni. Prisjećam se naših jesenjih putovanja… nisu to bili odlasci nekom nebeski udaljenom cilju, nismo lutali putevima prosvjetljenja… odlazili smo otkrivati geometriju gradova koji su građeni po ljudskoj mjeri… lutali smo trgovima… i na svakom smo doživjeli posebnu priču… drugačiju od one prethodne… divan je doživljaj trajne novosti… nismo odabirali, bili smo oduševljeni svakim dolazećim trenutkom… zadivljeni i zahvalani na ljepoti rađajućih osjećanja… upoznavali smo i sebe same uvijek iznova… svako putovanje je bilo postojano slavlje osjetila… bili smo isti, a uvijek drugačiji… bili smo kao bića tek rođena prostornosti nepoznate vremenitosti… kao da smo tek spušteni u začudnost ovozemaljskog svijeta… djeca veselja i sreće… znatiželjno smo ispijali kapi darovanog nam eliksira iznenađujuće ljepote…
U sebi nosimo galeriju slika… i kada odvrtim taj film unatrag svaki puta osjećam novu preobrazbu… metamorfozu nutrine… i to nije bijeg iz svakodnevice nego njeno oplemenjivanje sjećanjima… pokušaj puštanja osjećanja u koloplet prohujalih zbivanja i tankoćutnost njihovih povrataka u trenutak… ta osjećajna metaforika izaziva erupciju osjećanja u ovome ovdje i ovome sada… spoznaju bezgranične slobode… očaravajući trenutak u kojem sanjamo prošlost i naslućujemo odlazak u neodređeno, nedoživljeno i neizgovoreno…
Možda Godot ipak dođe...
Dijana Jelčić
|
