Jezgra snovitosti...
"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo gledati i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“
Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...
Obrušavam se na istinu, onu tajanstvenu iznjedrenu iz pojavnosti uma… prepoznajem subjekt spoznaje… pokušavam ga oblikovati u sliku koju ću pamtiti…
mogu li transcendentno, ono začudno neiskustveno, pretočiti u osjećanje?… pitam se razmišljajući o suštini svijesti… postoji li ona?…
fenomenologija uma tvrdi da je svijest tek svijest kada postane svijest o nečemu.
Iz jezgre snovitosti izranja intencija, zvijezda vodilja ka slijedu istinskih događanja. Redaju se trenuci usidreni u pamćenju.
u savkom od nas postoji nutarnju tumač... prevodioc pročitanog na jezik naših neurona... uvijek postoji netko tko zna i netko tko želi naučiti... pored znanja koje stićemo čitajući iz konstruktivnih i kreativnih dijaloga se mnogo nauči.. rapsodija raznolikosti čini život ugodnim...
Davno pročitana Hesseova knjiga je ostavila traga u sjećanju... Narcis i Zlatousti u vječnom dijalogu... ponekad iz mene u dijalogu s tobom progovara Narcis, ti mi odgovaraš riječima Zlatoustog... duhovno i svjetovno u nadmetanju... sakralno i profano ubrizgano u izgovoreno... u sklad riječi kojima učimo poštovati ono što jesmo... ti u tebi, ja u meni...
Ćutim, uistinu nisam tek jedno biće… osjećam sučeljavanje misaonog i osjećajnog “ja” … kaos različitih datosti… svaka za sebe želi postati fenomen koji ću pamtiti… naslućujem jednakost bića koje misli i bića koje osjeća…
Igram se riječima kao djete staklenim perlama... a one... one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunljivosti. Otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja. Na balu jezika one zaplešu tango nutrine, na sceni trenutka postaju svjetlo i osvijetle ono umu nevidljivo...
Tragam za smislom poetičnog življenja. Nastojim osmisliti jezgru snovitosti, udahnuti joj moć zbilje, rascvjetati je u ljepotu misaonog ploda... odjenuti je koloritom rasprsnutog Sunca... izvući je iz metaverzuma spoznaje u univerzum svijesti... darovati joj volumen prostornosti u sadašnjem trenutku...
Dijana Jelčić
|
