Nevidljiva čuvarica...
Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svatko nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta....
Svima nam je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može protumačiti samo sebe samog.
Herman Hesse, „Demijan“
Živimo trenutke, razgovaramo na vratima vremena, naši dijalozi se slijevaju u pamćenje, postaju misaone slike, monografija prohujalog vremena... ali na rubu trenutka i vječnosti bdije nevidljiva čuvarica sebstva, braniteljica nutarnjeg prostor vremena… ne dozvoljava ti prodiranje u odaje osjećanja, ne propušta te u vrtlog misli, spriječava uranjanje u podmorje bića…
Da, ponekad poželim zakoračiti u tvoju prostornost i osjetiti titraje tvoga vremena… znatiželjna sam… ali čutim tu fiziološku barijeru kao istinu koja i mene brani od nagosti koja bi razorila jezgru bitka i izazvala neizračunjive promjene svijesti…
Možda je ta braniteljica ono što nazivamo duša, čuvarica misaonog režnja koja tka tanane niti svoje nevidljivosti… i dobro je što ne poznam put kojim bih te možda u nekom ljubičastom sutonu propustla u njeno carstvo… dobro je što neznam u kojem djeliću nutarnjeg kozma vjekuje moćnica koja moje misli slijeva u osjećaje… možda bih ti u našem, samo našem godišnjem dobu, dozvolila da je dodirneš tvojim nemirima i odneseš u meni nedohvatne dvore tvoga bića…
U njenoj tajanstvenosti se krije i čarolija našeg vječnog upoznavanja… pričinja mi se, naše duše se susreću u trenucima šutnje, u vremenu razgovora pogledima i tirajima srca...
Promatraš me očima punim čežnje… promatram te očima punim žudnje… oplemenjuje nas ta vječna nedorečenost prepuna iznenađenja… nestrpljivo iščekujem tvoju ispovijest koja svakoga trenutka titra novim nabojima nutrine… tvojim izrastanjem u ovo što si danas... daruješ mi djeliće ljepote… upijam ih očima i slijevam u riznicu dragocjenosti… tvoje misli su prepune transcendentnih istina koje se pretaču u iskustvenost trenutka… osjećam kako pronalaze put ka jezgri bitka… dodiruju kao mekani dlanovi… uskovitlaju nutrinu i izazovu erupciju novih osjećanja…
Dobro je što još uvijek nismo razotkrili sve tajne, što još uvijek tragamo za nepoznatim djelićima naših misaono osjećajnih svjetova… što tek poezijom uspijemo zaviriti u magični svijet istinskog postojanja…
Dijana Jelčić
|
