U zvuku Ravelovog Bolera čujem titraje duše vremena, duše svjetlosti,
duše istine. Neobjašnjiva, nerasvjetljena tajna, bljesak neboje, nedotaknuto
izvorište ljepote.
Ispisujem riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta,
koja u svim jezicima znači isto,
koja je prožeta dodirima, mirisima, bojama, zvucima i okusima.
To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove,
liječi duševne boli, vida tjelesne rane,
riječ izgovorena prije početka početaka,
utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama,
pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima.
Ponavljam riječ.
Izgovaram slovo po slovo, slijevam u cjelinu,
u poeziju osjetilnog režnja, u ples nutrine.
Aureolom svetosti uramljena dimenzija trajanja,
prostor od riječi i glazbe,
pod tajnom nezaustavljivog vremena
žal bijelog pjeska i tragovi plesnih koraka.
U zavodljivosti beskraja odraz očekivanja,
u suzvučju sintaksi izgovorene riječi
mjenjaju značenja.
Sinoć na sceni vremena i tišini prostora
ponavljajući ritam, rastuća glasnoća,
uvećavao se broj svirala,
širio orkestar osjećaja.
