Osmijeh ratnice...
Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je u meni podtaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije.
Iz međuslovlja tišine izranjahu onomatopeje,
ponavljajući zvuci ubitačne praznine.
Probudili su ratnicu na bojištu ranjivosti,
izronila je iz obilja pamćenja,
zavijorila Nikinim stijegom.
Osjećam iscjeljiteljicu
mrtvih oceana
i umrtvljenih
osjećaja.
Smiješi se braniteljica vrata svijesti
poziva me… krenimo
kamo, pitam…
u lednicu pamćenja,
u tugu,
u bol,
u patnju.
Odživi ih!
Oćuti njihovu moć,
sloboda je šum tišine,
romor nijemosti,
lepet leptira
u režnju
uma.
Probuđene emocije zaplesaše krabuljni ples. Vidjeh vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumjevanje, nesposobnost samokritike.
Osjetih nestajanje sante
u podmorju nutrine,
vidjeh lica boli,
tuge, patnje.
i osmijeh
ratnice.
Dijana Jelčić
|
