Zahvalimo njoj, velikoj majci...
"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."
Ivan Meštrović
Ova misao zrcali ispreplitanje legendi i zbilje. u meni budi znatiželju… isprepliću se misaono- osjećajne slike… Gospina ukazanja širom svijeta… vjerovanje u ljepotu i ljubav… jer ljubav je uvijek tu, oko nas i u nama… njena moć nas je spasila od Harona i druge obale Aheronta... i nije važno hoćemo li ikada saznati istinu… epohe su se smjenjivale… vjerovanje je ostalo… u malim dozama nataloženo u dubini svijesti… iza misli se, u labirintu ogledala, zrcale divne slike… rado lutam korodorima pamćenja… volim te susrete na rubu vremena… na graničju mistike i znanosti… oplemenjuju… bude nadahnuće… daruju uvijek nove osjećaje…
Dogodilo se na današnji dan 1986 u zavjetrini sna i oluji zbilje. U Međugorju se tada čula tišina, blještala je nevidljiva istina, objava ljubavi utkana u zrcaljenje vjerovanja. A onda smo u kolovozu putovali.
Čujem prošlost udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Tonem u svijet opsjena, u carstvo privida.
U tkivu sna Tizianova slika, Gospino uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu,
bljesak bijele svjetlosti ukazanja,
Lurd,
Fatima i opet
Međugorje.
Budi me miris ljiljana, marijansko znamenje,
nježno obećanje njenog bdijenja nad nama smrtnicima.
Pred 34 godine osjetih snagu svetišta u dolini zelene rijeke… tamo na Svetom brdu doživjeh zagrljaj neba i zemlje… moć ljubavi… začudni mir u srcu… ritam vatre u krvi…
rekoše mi... na dobro si Gospu pozdravila...
Dijana Jelčić
|
