Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...
Na današnji dan, 2006 te godine, u Dubrovniku je nebo suzama svetog Lovre slavilo vjenčanje. Nives Vego i Ivan Jelčić su izgovorili svoje sudbonosno ... da...
sretno odabran dan... ljubavi su darovali sjaj zlaćane spirale... moć trajanja u virovitom vremenu...
Bili smo s njima. Te večeri sam osjećala nestvarnost zbilje… ćutila zagrljaj ljepote prohujalog i dolazećeg vremena… iluziju trenutka nedorečene budnosti… vidjeh titraje zlaćane spirale… zavijutak vječnosti u trokutu jave… poveznicu među našim svjetovima… između njihovog i našeg vjenčanja...
U ideokinetičkoj slici privida se odigravao san… sjećanje na rijeku i krhotine mosta na kojem plesasmo sa sjenama dolutalim iz legende… sur la Pont da Avignon… zvuk pjesme koju slušah u djetinjstvu…
U gradu snažnog vjetra postadosmo bića vjetrova… Mistral, ta nevidljiva Muza provansalskih poeta nam je darivala nadahnuće… usplahirena rijeka je šumila baladu o pastiru i njegovoj ljubavi…
Odživjeli smo priču utkanu u povijest mosta… rijeka je dijelila svijetove… mladić je sanjao susret na drugoj obali… gledao je u sunce i trgao mjeru svjetlosti kojom je jezdio iznad tajnovite rijeke... djevojka je čekala njegov dolazak… rijeka je kovitlala želje, donosila i odnosila čeznjutljive uzdahe… vjetar je prenosio poruke… bio je vjesnik ljubavnih žudnji…
„siđi do rijeke, pripitomi je, sagradi most“ glas je dolazio s neba… i pastir sagradi put ljubavi…
Stajali smo na mostu… u odrazu ljubavne bajke… rijeka još uvijek romori poeziju prošlosti i tihuje poetiku budućnost… zagrlio si me… osjetih titraje zlaćane niti... snagu prvog kozmičkog zakona...
Danas četrnaest godina kasnije, promatram fotografiu i osjećam moć rodoslovlja... u tvom sinu zrno tvog bića... ti i on gradioci mosta među svjetovima... njegova i tvoja ljubav, moćnica njihove i naše zbilje...
Volim sjećanja, te poveznice između jučer i sutra… te mostove pod kojima se sretni budimo…
Dijana Jelčić… djelić davno, 1988 napisane priče… :)
|
