Suze svetog Lovre...
U prelamanju bijele svjetlosti glazba nebeskih sfera… rapsodija boja utkanih u aureolu svetosti… podne se objavljivalo u svojoj punoj ljepoti… zenit je trajao u sjaju zanosnih godina… rijeka nevraćanka je zaobilazila adu trenutka… licem vremena se slijevalo znamenje postojanosti… dok se rouletta života vrtila mi hazarderi stolovasmo na vrteški sreće… u snazi ubrzanja … u sučeljavanju dviju sila koje nas održavahu u bitku vremena…
Jedan ugriz sudbine je zaustavio okretaje kola sreće… kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna....
mi simbioti vremena osjetismo istu bol… naslutismo umiranje Sunca… nestajanje boja i zov tuge… virovitost kaotičnih zbivanja… narušavanje sklada… crno- bijelu auru netalasanja i nepostojanje zvijezda… pričinjalo mi se, naš svijet se smanjio u podpalublje tonuće lađe… u bezizlaznu skučenost apsolutnog prostora…
U sjaju noći punog mjeseca je titralo razlomljeno zrcalo svijesti, nad Lovrijencom poezija suza Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Dogodila se predivna predstava sazviježđa Perzej... izgovorih želju… kolo sreće se pokrenulo... zaustavilo potonuće u bezdan strahova... nad poludjelom sudbinskom lađom je zasjalo četvrto sunce… sjaj zlatne hostije na obzoru svitanja je obznanio kraj tihog umiranja… vidjeh raspuknuće opne neboja… nestajanje sjena… i ostvarenje želje… pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka...
jauk progonjenog ljudskog rebra je umuknuo...
Živimo trenutak kao da sljedeći neće doći...
Dijana Jelčić
|
