Pod maskama...
Živimo u vremenu nošenja maski... sjetih se ovog davno napisanog teksta...
Na sceni velikog svjetskog teatra igra s maskama... o tome se piše... mnogi pišu... mi razgovarali o tome, ali drugačie... u izvornom značenju je maska persona... u teatru maska na početku služi glumcu da bi postala uloga... glumac postaje maska... persona koju igra...
Imala sam dva lica... slična maskama, znaku komedije i tragedije Talijinog hrama. Postala sam persona comedie del arte... Nosila sam ih. Bile su sudbinski veo prohujalog vremena, izkukičane iz mirišljavih niti dolepršalih iz oluje ruža. Stopile se sa krletkom u kojoj sam osluškivala zvuk vjetra otrgnutog sa orkanskih visova prolazeće mladosti.
Zaustavih se pred Dalievom slikom. Zrcalila se bojama umiranja sna dalekog naroda. Osjetih miris zločudne gljive. Napisah pjesmu o razlomljenom vremenu, napisah stih razlomljenom srcu, krhotinama nedosanjanog sna.
Uronih iza zrcala I osjetih snagu krabuljnog pleas koji plesah na sceni života. Skrivena iza krinke nepostojanja postojah u prividu sebe same, sebe otrgnute iz trenutka, sebe u kovitlanju vječnosti. Kada sam se usiljeno smijala osjećala neistinitost, laž kojom sam se hranila. Nisam je skrivala, bila je dio mene, mene izgubljene u vihoru tugovanja i vrtlogu žalovanja.
Bezglasna u svom djelovanju djelovala je urlikom ptice slomljenih krila. Zatvarala mi je vidokrug, smanjivala panoramu pejsaža u kojem uzaludno tražih Arkadiju. Rastopljeno vrijeme je mjenjalo oblike, ogledalo se u kamenu temeljcu ispod kojeg se krila zmija pobjegla sa početka priče. U krošnji drva spoznaje je lišće skladalo sonatu neisplakanim suzama.
Sunce je bilo u zenitu. Sjene su nestale. Osluhnuh tišinu. Na obzoru se obznanila neka nova istina. U zrcaljenju uzavrelog dana naslutih izvorište ljepote i oćutih nestajanje lažne mene.
Maska, odora duha u kojem skrivah ranjivost nestade u kovitlanju pješćane oluje. Osjetih nježnost ranjivosti i snagu izlječenja. Na žal života izroni školjka u čijoj nutrini dotaknuh tkivo postojanja, alkemijski čin vječnosti, ljubav.
Dijana Jelčić
|
