Dan domovinske zahvalnosti...
Nad kraljevskim gradom stijeg,
sanjari daruju ushit vremenu.
Na bedemu časti bdijenje nad snom.
Sjećam se davnog svitanja,
jecaji neba probudiše dan.
Između nas i prošlosti svijet sjećanja,
oluja, vrtloženje osjećaja,
kovitlac uspomena.
U slici novog svitanja suze tuge i sreće,
trenutak tihuje izazov.
Oluja... (Post nubila Phoebus)... vjerovali smo... elegija onima kojih više nema
Nebo nas je čuvalo dok su breze predvečerjima,
uz rijeku, šaptale o našim ljubavima,
o sreći, o snovima.
Nebo je plakalo s nama srebrnim suzama,
dok su nam jedine boli bile – ljubav.
Ukradena ljubav, izgubljena ljubav,
neuslišana ljubav.
Proljeća su mirisala čistoćom tek protekla djetinjstva,
našom mladošću, našim željama
i cvijećem postelje iz koje smo grlili dan.
Noćas je nebo svjedokom straha i bola,
a Mjesec nijemi stražar mrtvoj mladosti,
dok breze uz rijeku šapću balade
o neubranu cvijeću,
o uzaludnu čekanju,
o nedočekanoj jeseni.
Vjetar zgasnu svjetlo.
Neki je pijanac zaboravio vrč
jednoga popodneva.
Vinograd izgoren, crn i pun paukova.
Luđak još nije umro.
Na nekomu južnom otoku stanuje bog Sunca,
muškarci plešu ratničke plesove,
a žene nose crninu.
Zapjevaj, nebo, o našemu izgubljenom raju!
Pokopajmo mrtve!
Prevara ljepote... (na današnji dan pred 25 godina smo bili u Zadru)
U kanalu bura,
jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom
sakrivjući boli u utrobu mora.
Na tišini oltara
molitva još spava,
u školjkama
neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta
tvojih ljeta snaga
iz pepela
novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.
I bit će svjetlo…
Nad obalom kobalt noći,
more u koroti
ni svićarica nema.
Lađe iz nekog tuđeg sna
poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.
Plamen suklja
proždire povijest Mediterana,
ruši stoljeća,
a sa napuklog žrtvenika
k nebu se diže
dim sa mirisom maslina i mandarina
I bit će svjetlo
prosut će se sunce ruševninama hrama
iz pepela će uzletjet
galebi ranjenih krila.
I bit će svjetlo
i ostat će svjetlo.
Svanulo je bijelo jutro...
Dijana Jelčić… Pelinjak, rukovet gorkih stihova… neobjavljena zbirka napisana devedesetih godina prošlog stoljeća.
|
