Boginja koja lovi sama...
Carlos Fuentes, meksički pisac, s vremenskom distancom od dvadeset godina, tražeći odgovor na pitanje što je to što nas pokreće, čini živima i sretnima – (strast, ljubav, pisana riječ, ideali), pripovijeda o ljubavnoj vezi s mladom hollywoodskom glumicom Dianom Soren na početku sedamdesetih, kada je kao četrdesetogodišnjak prolazio krizu srednjih godina.
Diana, ranjiva, buntovna, ona koja je stalno željela biti druga ne bi li spoznala tko je zapravo, prihvaćajući rizik traganja koji vodi ka uništenju.
Snježana Šlibar
U mreži snovitosti koračah sama
Venerinom ekliptikom, putanjom između večernje i jutarnje zvijezde.
Bio je privid, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive,
kao zvuk groma i bljesak munje, kao miris parfema
i okus melise.
Vizija boginje,
potonuće Mjeseca u skute svitanja dodiruje svijest.
Omamljujuća samoća umrtvljuje osjetila,
Diana ili boginja koja lovi sama,
odasnjana knjiga uprisutnjuje desetljeće
koje se odupirao umiranju.
Budim se,
tu si, ti i ja u dijalogu s piscem, u šaputanju sa zvijezdama.
Sanjiv u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu,
jecajem tišine utopljen u pore,
krikom žudnje dozvan u klijetke srca,
pohotom ucrtan u kalendar noći,
nezamjenjiv na dlanovima,
nesalomljiv uraganom podavanja,
neizbrisiv sa koordinata Erosovih staza,
blještav u venerinoj kosi, stvaran u bogojavljanju,
nježan u uzimanju, snažan u darovanju.
Istina sokovima slasti ubrizgana u život...
Dijana Jelčić
|
