Knjiga s daškom ljubavi...
Zvona Petrove crkve pozivaju na zornicu. U krošnji pod našim prozorom cvrkut ptica. Negdje u blizini se javlja gugutka. Budimo se. Pijemo prvu jutarnju kavu. Sinoć smo se prisjećali početka priče o nama... posije vremena oluje ruža poezija ruža nas je zbližila... tako svi naši razgovori u vremenu korone, potresa, poplava i pasjih vrućina zrcale poetiku s pokrićem...
Na polici pored naše fotografije knjiga s daškom ljubavi... evo priče o njoj...
Sedamdesete godine prošlog stoljeća nazivam vremenom oluje ruža... živjela sam i radila u Švicarskoj.. i tragala za ljepotom i peharom istine… lutala knjižnicama, čitala brevijare ispisane drhatvom rukom ostarjelih mudraca… požutjele stranice su drhturile… bojala sam se njihovog rasipanja u prah… provodila sam sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na jezeru… knjižničar me pozdravljao osmijehom… promatrao me iza prastarih naočala predebelog stakla… oči mu nisam mogla vidjeti… nestajale su fokusu leća…
Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala se...
tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago…
nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru…
U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža… knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta… na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… za sjećanje na…
To je dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… kada su umrli ja sam od latica njenog vjenčanog buketa izradio korice… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja… prevođenje je umijeće… iako je prevedena na njemčki osjećam dašak Japana u njoj… još uvijek osjećam majčin miris…
Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje…
Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… ne znam je li prevod dobar, ali čitajući osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih ljubav u zraku…
Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol…
darujem vam tu knjigu… vi ste jedna od rijetkih koja u uživa u mirisu mojih starina…
osjetih titraje u srcu… očutih neizmjernu sreću… samoća je magija u kojoj se vrijeme ispija sa fontane zlaćane svjetlosti... od samaca koji nisu osamljeni možemo puno naučiti... ja naučih od tog starca vrednovati sjećanja na ljepotu prohujalog vremena... naučio me je da pamtim samo sretne dane...
To je knjiga koju čuvam kao oko u glavi... nježnost njenih stranica oplemenjuje već samim dodirom... pjesme su predivne... tankoćutne kao rijeka ljubavi... darovao mi je štafetu ljubavi ... jednog dana ću je predati nekome... jer štafeta ljubavi ne smije biti nikad zaustavljena.
Danas prolistah ponovo taj darak… i slika starca je zatitrala u sjećanju… njega više nema… ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi…
Dijana Jelčić
|
