Pledoaje emotivnom umu...
Pledoaje emotivnom umu...
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma…
Predubok je bio jaz između misli i osjećanja… misli su se rojile u prednjem režnju reljefa svijesti… osjećanja mirovala na drugoj obali… tražila sam riječ premosnicu nad bezdanom ništavila čujne čulnosti… skupljala poderotine nutarnjeg neba i krhotine srca… slagala ih u kolaž svjesti… pisala pledoaje emotivnom umu… slušala poeziju suza… uranjala u kapi rijeke sjećanja… uzalud… riječ se krila u tišini podsvjesti… u zatomljenim osjećajima… u beskraju nepostojanja… nijemost nutrine je prijetila zgusnućem u crnu točku nestajanja… u točku nutarnjeg sljepila…u netalasanje valova spoznaje… u mrtvilo besane budnosti… bila sam utamničena u krletci katarze… vezana sjećanjima za žrtvenik na kojem je dogorijevala svijeća emotivnosti… tražila sam riječ kojom bih oživjela nenapisane pjesme i sve zapise misaonog uma uklesane u pamćenje pretočila u izričaj osjećaja…
Dijana Jelčić.. Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/
Sinoć smo u predvečerju prošetali kvartom... na terasama kafića živost i smijeh mladih... stolovi za dvoje postavljeni na distanci, osoblje s maskama na licima ljubazno... u zraku je titralo sutonsko sunce... u nama zatitrao emotivni um... onaj divan osjećaj lakoće postojanja... sjeli smo za jedan slobodan stol i kao uvijek potekao je dijalog o davno napisanom... dialog koji u trenucima mirnih nemira ponavljamo...
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavno ljubav."
Dijana Jelčić
|
