Njihaljka vremena...
Proudila me kiša, ne poezija.Zidna ura odkucava vrijeme,
prisilno bdijenje pred svitanje.
Nebom se razlilo sivilo sjete, u kapima kiše zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.
Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka sloodna poletjeti u beskraj.
U odmaku od vječnosti, na tlu zemaljskih zbivanja oživljava onostrano.
Ništa nije zauvek dano, kao ni ovo jesenje jutro u srcu ljeta.
Sinoć smo razgovarali o nemogućem što postaje moguće...
Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne znaš što je kvazar a što sudar galaksija, govorio si tišinom koja se sjedinjavala sa tonovima simfonije koja je titrala u eteru.
Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno.
Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski.
On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.
Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si me bezglasjem uma.
Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmogoniju uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma uma.
Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u beskraju vječnosti. Tek sinergijom nas i svemira ostvarujemo harmoniju postojanja. .
Slijedim Ovidijevu misao.."Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Umanjujem se, skidam tjelesnost, postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.
Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid, bio je gavran,
otac nije dozvolio, murva je pocrnila,
postali su drvo.
Ja sutra mogu postati prah, a ti pijesak,
to je u nama, to su naša prirodna stanja.
Savladavamo konstantu brzine,
putujemo kroz vrijeme do velikog praska,
do bljeska božjeg oka, do poroda svjetlosti
i zaobljavanja prostora,
do postojanja u iskrama fotona i titraju struna. .
Iz naizgled besmislenog plesa u ritmu simfonije svemira
izranja preobrazba svijesti,
metamorfoza zaboravljenih otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu njihaljke našeg vremena.
Dijana Jelčić
|
