Zrno tišine...
"Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Albert Camus
U fanfarama ljeta ushit sunca,
u suzvučju pučine i disonanci podmorja
zrno sutonske tišine.
Dan zalazi za otok, rađa se zvijezda,
oslijepljuje tminu, otvara školjku,
oslobađa misli.
Ostvarujem dimenziju sna,
gubim se u preponama svjetla,
zaobljujem prostor,
smanjujem se,
postajem struna u vjetru vremena.
Tebe zavoljeh u vatri ukradenoj bogovima,
u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla.
Zlatna zavojnica povezuje tvoje i moje nebo
U radosti širine, gorućim se sjajem,
nazire kugla, savršenstvo obličja,
svjedočanstvo božanske geometrije.
Nebo se igra s nama. Objavljivljuje dolazak budne snovitosti.
More pjeva odu jutrenju, tišina titra u krošnji bora,
od ljepote svitanja zanijemili cvrčci.
Dan se pređom umiljatih zraka
slijeva u panoramu svjesti.
U sjećanju ustreptale vode
mirnoća pučine i zrno tišine.
Dijana Jelčić ... iz zbirke pjesama „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.
|
