Moji stari katreni...
Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu... Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine pojačati sjaj sunca... A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža...
Dijana Jelčić... Osamnaest crvenih ruža, Zagreb, 1986
Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...
Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.
Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.
Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Tugu nisam uspjela pobjediti.
Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.
Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!
Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.
A onda sam u vremenu koje nazivam vremenom tihog umiranja od starih katrena složila novu pjesmu...
Budi hrabar...
Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.
Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.
Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.
Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...
Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.
Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.
Bio je hrabar!
Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.
Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca i poljubaca...
|
