Metafizika uma...
Bezgraničje, željena stvarnost, svijet bez grijeha i pokore,
idilična slika Elizeja, vizija pastoralnog raja,
vjerovanje u rodoslovlje bez pokrića i
dešifriranje drevnih anagrama.
Et in Arcadia Ego…
I u Arcadiji ja…
izmiješana slova kriju imperativ.
I tego arcana dei…
Odlazi!... Krijem tajne Boga!
Događa se rat svjetova, sučeljavanje anđela i demona,
lice i naličje života.
Na zvukozidu titraji nutrine, čujem tišinu.
Postoje li nebeska tijela u univerzumu uma?
Vrtlože li se dinamikom vječnosti?
Muk se pretače u misao,
nutarnje Sunce pobija postojanje mraka,
dokazuje ne postojanje
tamne strane Mjeseca.
Sunce je uvijek tu!
Naslućujem smisao fikcija, mojih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti.
Oživljavam mitske metafore, utjelovljujem ih u traganje za zlatnim runom,
za svetim Gralom, za izvorištem ljubavi.
Je li moguće u štivo pretočiti sjećanje srca, njime ozrcaliti dušu, čuti glazbu Pitagorinih sfera?
Kako dokazati neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira?
Kako protumačiti Michelangelovu sliku?
U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjetilnom lepet leptirovih krila, sinapse isplepliću fiziku i kemiju sive tvari s metafizikom uma.
Osjećam umreženost znanja i vjerovanja.
Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, u prvu i temeljnu istinu, nečujnu rapsodiju boja,
simfoniju mirisa, sonatu dodira, nečujan preludij pretakanja sutona u svitanje,
u postojanost vječne tišine, u titraj božanske tišine.
Et in Arcadia Ego...
Dijana Jelčić
|
