Nježna je moć pamćenja...
Sinoć je tutnjala oluja. Osjetih vrtloženje svijesti u misaonom krugu,
u imaginaciji koridora zagubilišta, prividu prvog kozmičkog zakona.
Sjećam se sebe djeteta, uzdrhtalog u traganju za nedodirljivom istinom,
izgubljenog u slijepim prolazima između ulaza i izlaza,
između početka i kraja lutanja.
Osjećah strah, spas je bila nevidljiva ruka stvaraoca umnoženih privida. A onda titraj spirale vremena, dinamična ravnoteža iznjedrena iz dodira nutarnjeg i vanjskog balansa... događala se kemija nutrine, fizika tijela i metafizika uma... izronih iz utrobe svemira, iz kaosa lutanja... uronih u trenutak sazrijevanja...
Nježna je moć pamćenja.
Sada u koridorima razlomljenih zrcala vidim Picassovu Guerniku s licem Dore Maar,
pitam se kako izgledam gledana tvojim očima.
Još uvijek sam znatiželjna.
Javljaju se dvoumljenja, izazovi, odluke, sudjelovanje u nedokazivom bitku vremena. U otisku tišine vizija davnog zagubilišta prizemljuje. Uranjam u imago mundi, u sliku odsanjanog svijeta... u uzletu maštanja vidjeh siluete Prospera, moćnika nad prirodnim silama i duh Ariela u vjetru… ostvarivanje i sažimanje tajanstvenih ulomaka beskonačnosti… kao predstava iznjedrena iz Oluje… obavijale su nas niti snovitost…
bio si Fernando… bila sam Miranda… osluhnuh glas vjetra… začuh tvoj glas u šapatu iz davnina…
Svako blago, svaka čast
Život dug i svaku slast
Sreću koja vječno traje
Sve vam to Junona daje…
Bila sam izgubljena u strahovima i pronađena u fascinaciji novoga. Dotaknuo me dašak nečeg bezimenog, kao blagoslov polja, kao ostvarenje obećanja i kraj iščekivanja, kraj bezvremenog putovanja vremenom.
Nježna je moć pamćenja...
usrećuje...
Dijana Jelčić
|
