Dva svijeta, jedna istina...
Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja... Sophia de Mello Breyner Andersen .
Dva radna kutka, dva računala, njegov s mojom fotkom iz dana prvih susreta, moj s mačkom zvanim Mačak. Dva svijeta, vizija nepostojeće istovremenosti, samo sklad, disanje, zvuk tipkovnice i glazba istine ispunjaju prostor.
U odaji svetkovina osjećaja, na žrtveniku vječna vatra, u krstionici blagoslov, na čelu poezija kapi.
Svjetlost oplemenjuje prostor rađajućeg dvojstva.
Svitanjem uma titra stara pjesma…
U krhkosti svijeta, vječno tražena nedjeljivost bitka,
točka mira, savršenstvo tišine, mi na izvorištu sna.
Zabrane, opomene, mjerenje, računanje, trgovanje,
osmišljen besmisao u smislu bezuvjetne ljepote.
Nema je, ne postoji odlika ljubavi,
nemjerljiva je njena kakvoća,
nema je, ne postoji izračunjivost njene količine,
procjenjivost njene karatnosti.
Ona je tek zagrljaj pjeska i pjene,
sobost čestice i sebstvo vala,
šapat sjećanja i vrtlog vremena.
Osluškujem govor tišine, osjećam bezuvjetnost
postojanja u zbilji.
Ćutim ljepotu i pričinja mi se
ničeg drugog nema u krhkosti svijeta
do bezglasja njenog bezgraničja,
Među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv desetljećima
gradi most vjerovanja
u otajsvo ljubavi.
Dijana Jelčić
|
