U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
lahorasti vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove proljeća u očima.
U zjeni svitanja rasap bjele svjetlosti, u oku tek naziruće sunce.
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene stvaraju
idilu rasanjivanja.
Proljeće uranja u odkucaje zime, ubrizgani u pregršt uspomena
živimo san. Snovitost omamljuje, opija tkivom krvi, ritmom aorte
otkucava ljubav.
U disonancama kaosa suglasje budnosti.
Na nebu iza bijele zavjese alegorija proljeća, božanstva Botticellieva kista, nevinost vječnosti i objava novih iluzija.
Izmaštana geometrija prisnosti sa ljepotom,
u odmaku od konačnosti mjera vremena,
u trenutku izmišljaj pripadanja,
miris bjelog gloga,
ljubav i zagrljaj
zbilje i sna.
Jutros je nečujna kao nježnost, kraj mog uzglavlja snove skupljala personificirana želja svih prošlih godina, boginja proljeća.
U ekvinociju proljeća bljesak sreće...
Sretan vam dan sreće... i sretan imendan svim Vesnama...
Dijana Jelčić
slike... Alegorija proljeća, Sandro Botticelli, oko 1482. tempera na dasci,
203 × 314 cm Uffizi, Firenca
