Mijenja se slava svijeta...
Corona virus i smanjena sloboda kretanja i druženja. U samoizolaciji nam preostaju dugi razgovori, pisanje kao terapija i čitanje kao zabava. Jučer sam ponovo prolistala Zdenkovu knjigu. Oraspoložila me... osjetih kako se mijenja kovitlanje sive tvari... razveselila me... možda će i vas...
Novi roman našeg poznatog kazališnog i filmskog glumca, politologa i pisca Zdenka Jelčića strastvena je i burna počast jednom, ako ne nužno slobodnijem, a onda barem prakticiranju osobne slobode u najširem smislu naklonjenijem dobu i pripadajućoj generaciji, ljudima koji su od toga vremena stvorili mit, a sami uglavnom ostali negdje u međuvremenu sretno izgubljeni.
Jelčićevo je pisanje grubo, divlje i razuzdano, i istodobno sasvim ljubavnički nježno. Glavna mu je pokretačka energija, kao i protagonistu ove knjige, snažan, iskonski libido koji dirigira prostorom svijeta i teksta. Naći će se tako na ovim vibrantnim, životne energije punim stranicama lijepa količina čvrste erotike, lutanja, pića, mondenoga života kao i onog s egzistencijalnoga ruba, ali i suptilne ljubavi i specifičnoga odmetničkog morala koji jednadžbu drži na okupu.
Tko bi rekao da u glumcu tako tvrda lica i tako meke duše čuči tako opaka erotska strast!.
Rajko Grlić
U suglasju naših šapata putevi ka starim snovima i simboli novog vremena.
U bezglasju istine paralenih svjetova, svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije
drevnih snovida.
Budimo se u sjeni veronskog balkona,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja bijele svjetlosti i purpur sutona.
Skidamo masku okrutnosti. Ti si pisao o ljubavi i slobodi.
Tvoj roman Sponzoruša u Parizu zrcali istinu...
U suzvučju srca i tišine nestaju mržnje, klevete, osvete… nestaju strahovi... rađa se novi san...
Sic transit, gloria mundi...
Dijana Jelčić
|
