Teatar sjena...
U jednom davnom snu osjetih protok vremena. Vidjeh ozrcaljene prohujale godine. Zaustavih se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikom neke meni nepoznate divljine.
Što se to događa na sceni trenutka?
Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine?
Marionete plesom pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Karađoz me poziva u teatar sjena. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam tu sam. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi prije mene, diše, govori...
Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči, kojim jezikom govorim?
Koji dio mene uzmiće i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju?
Budim se. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje.
Vidim sebe u odori praskozorja. Ti ulaziš u trenutak. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus nektara iz doline zelene rijeke.
Čujem govor tišine, sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva, kazivao Heineov stih
"Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!"
darovao mi filigransko srce i uveo u učilište sna.
Dijana Jelčić
|
