Porod svjetlosti...
U Sloterdijkovoj antologiji gnoze pročitah priču o rođenju Svjetlosti.
Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.
Nad otokom sunce zlati prostor ljetnog dana. Postojim između nepromjenjivosti ljepote i promjenjivosti vremena. Događaju se sati, minute, trenuci potpunog mira. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, sve drugo su lijepe iluzije.
Pitam se kada i kako je sve ovo što danas osjećam počelo.
Dugo, preugo je bila tmina... Kerber, stranac na vratima svijesti... a onda...
Cijeli život se zgusnuo u zlato trenutka. Svijetlost se prelama u valove pojavnosti, zaobljava ogledalo nutrine.
Osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja. Prepuštam se stihiji osjećanja, nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja.
Prepuštam se tišini. Maestral mi mrsi kosu. Događa se ono što se događalo. Uspoređujem uzbuđenja, naslućujem pomak u sljedećem. Ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti. Nemir buja. Vrijeme se kotrlja u nedohvatnu budućnost, u neostvarivo sutra.
Iz poroda svjetlosti izranja naše zlatno doba.
Dijana Jelčić
|
