Miliun procvalih ruža...
Zaobilazili smo beznadne i sumorne slike uskovitlane stvarnosti. Vjerovali smo u zrno dobrote skriveno u duši vremena. Bili smo krotki u vrtlogu straha. Skrivali se u valama zbilje čekajući utihu osvetničkog marša tuđih istina. U mašineriji pamćenja je tutnjala uzbuna, oglušili smo na povike moćnika zla.
Živjeli smo, ljubav je bila odmor za ratnike umorna srca. Na trgu cvijeća je utihnula navala lijepih sjećanja. I plac je tugovao. Stavljao si pupoljke u moju kosu da prežive umiranje jednog proljeća. Negdje između neba i zemlje je zastalo sunce. Ranjena rijeka se liječila u tihovanju mora. Nad purpurom delte je kružila izgladnjela ptica.
Oslobodi me, ne mogu dalje umirati, krik ranjenog galeba nas je vratio u život.
Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost.
Prelazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti, koračali ka vrhuncu svijeta, zapalili vatru nutrine i srušili zločudnu Bastille zatočeništva u zabludi. Oćutih život nježnije u sebi, život kao kišu sreće, kao rastopljeno sunce, kao vjetar u kosi, kao leptira u srcu i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas cvijeta miliun ne procvalih ruža.
događao se ponavljajući rat giganata... ponovo moćnici svijeta šire strah epohom... nemoćne ubijaju bez oružja... zatvaraju u krletke... utiru slobodu...
Sačuvajmo istinu o izvorištu, škrinju nadanja, malenu, ali snažnu zalihu vjerovanja u san.
Život je tako jednostavan i lijep... živimo ga!!!
Dijana Jelčić
|
